include_once("common_lab_header.php");
Excerpt for Sto korneta o bljubavi - Petra Bezjak by , available in its entirety at Smashwords

Sto korneta o bljubavi


Petra Bezjak



Published by Gradska knjižnica Rijeka at Smashwords



E-biblioteka Poticanje književnog stvaralaštva



Creative commons licence


Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported




Prosinac, 2018.

Sadržaj

Korneti

Bilješka o autorici

O e-biblioteci Poticanje književnog stvaralaštva



Korneti

da li si ikad pomislila da živimo tuđe živote?


bez obzira na koale koje su letjele prema mom nosu, bolna zapešća i okrutne riječi, sva naša beskrajna racionaliziranja, kave i pive kojima smo ispirale život u utrobu, bila si nježna, sjećam se toga jasno, bila si nježna kao cvjetovi amule na našoj terasi i kosa nove lutke koju još nismo počešljale.

a život se nataložio tamo dolje, možda si zato prestala jesti, možda zato bježiš i njuškaš meridijane, tražiš glas.


a smijala si se glasno, sjećam se toga jako dobro, smijala si se dok ne bi dobila štucavicu i onda si se smijala još.

bila si na bicikli i sjajila si. život je bio pred tobom i taman si podšišala kosu. ja nisam imala ni jednu riječ, samo neke pare na iksici.


mogla sam reći nešto kao lijepa si ali nisam rekla ništa pustila sam da udahneš Savu bez mene.

godinama smo pokušavale provaliti u tuđu kuću.

njegovale seoski voajerizam i psihoanalizu prije nego što smo znale reći ‘smrdiš’. radiostanice i svijeće naša magija, teta Polda strana zemlja. ti si imala neke pse i bila si općenito puno pametnija.


danas više ne znam tko šta ima ni tko kamo odlazi kad mu se sanja.

kad bi tvoje srce bilo predmet, što bi bilo? upoznala sam breskve iz limenke i tutnjeće vlakove, kompase i prolivene kante boje, ali tvoje srce


nisam prepoznala. kad gledam glatko kamenje ispod bistre


zimske Rječine onda mislim na tebe.

Kakve smo mi žene, sestro! Gdje si vidjela takve žene? Takav prodoran humor, iskrenost? Cijela nacija stisnutih čmarova, ali mi, mi nemamo stisnute čmarove, sestro i nitko mi neće reći drugačije. Gdje si još vidjela takvu neustrašivost, takav šarm i snažne ruke?


Posložit ćemo drva, počupati korov i onda ćemo sjesti uz kamin. Ti ćeš piti svoje yogi čajeve, a ja ću piti viski. Čekaj, gdje su ti žice od gitare?

igrala si nogomet na ledu i zabijala se u stupove.


rikala si kao lav i plakala svaki put kad bi mama promijenila frizuru. šta bi htjela da učinim sa svim tim skalicama? Nisi li rekla pusti me,


odlazi, kad si odlučila postati velika i podijelila svoje parfeme kao da smo ubogi.



ja sam crvena marama koja ti maše pred očima, hemisfera od koje bježiš i nož koji izvlačiš iz utrobe. ja sam crno pod noktima i glava u pećnici, ja sam sve samoće koje nikad nisi imala.

ne želim da se znojiš misleći na mene. ako si otišla onda idi jer imaš samo svoje srce.

ako si otišla, prihvati prostor - prihvati ulice - diši.

dobri ljudi mimoilaze te na putu do dućana.

ako želiš sućut pogledaj u svoje visoko čelo, vidi kako se ocrtava u izlozima, nije li prelijepo?

pa dobro nisam ti pružila ništa. jedan slomljeni nožni palac, jedne krvave desni. puno visokih decibela i krvavo gadnih riječi.

ti meni jedan prdac (koji traje u vječnosti), neke majice i velike tamne oči pune nježnosti.

ja tebi stihove (nisi ih htjela)

ti meni razum (nisam ga htjela)

hoće li Bog reći da smo kvit?

preduhitrila si Isusa tako da za nas ništa više nije značilo to što se on rodio.

rano ujutro kad bi otvorile oči trčale smo do tvojeg krevetića i dijelile malu najmanju čokoladu na svijetu:

na tri dijela / sveto trojstvo

i u pobožnom žvakanju naučile vrlo rano da je kraljevstvo nebesko ovdje.

kad dobijem svoje malo dijete pronaći ću opet Boga i svoje bespomoćne sestre. slavit ćemo prvi dan proljeća i prvi dan kad smo pale. neću govoriti da je život lijep, neću reći ništa takvo. čekat ćemo da nebo postane crveno i onda ćemo dugo šutjeti.

kako si? KAKO si? kakosi? svaki dan, želiš razbucati moje dobrosam i upireš u mene taj svoj konjuktivitični pogled, kako si? nemoj se zavaravati sekice, dobro sam, vidi moje ruke a vidi tvoje, mora da sam dobro, šta ti uostalom hoćeš da kažeš?

ne vjerujem više u ništa osim u neminovnost našeg okršaja.

vještice, mršava nosata ružna proročice, tarot drkačice i kristal pišačice i feng-shui čmarušo, kosata smrdljivice sa svim tim pomadama, Jungovska kurvo, aura ti smrdi po strahu od siromaštva i pljesnivom siru.

ispao ti križ, ugrizla se za usnu.

ti si umjetnica. nemoj se brinuti što ti to još nitko nije rekao. već je kasno za nas dvije da lažemo.
vidiš da dobivaš čireve zbog uma i nijedna misao neće te spasiti. kad ti procvjetaju lotosi u trbuhu onda ćeš i doma

biti slobodna.

sanjala sam tako prljave stvari tako grozne stvari sestro i moram dalje živjeti kao i ti sa svojom kućom punom stranaca.


da sam znala sa bićima poput tebe zvala bih se srna, zvala bih se golubica i oblak od vate i široki prozori


ali nije se desilo tako i riječi su me izdale.

samo kad mislim o tebi putujem kroz vrijeme i uvijek je pogrešan put do tvojeg suludog smijeha. poljubila bih iznevjerenu maternicu i svaki dehidrirani mišić,


napravila bih šator za tvoje propale poduhvate i veliku lisabonsku plahtu da natkrije slane snove. Ali ne živimo u takvom svijetu.

zašto se toliko trudimo sestro kao da nam nitko nije rekao da je sreća izmišljotina ili da nismo probale same hodati po žici.


kako bi lijep život bio kad bismo mogle sjesti na klupicu ispred naše kuće i reći da smo nesretne.

taština je tako moćna stvar da zbog nje nismo postale bulimične. taština je tako blistava stvar da zbog nje nismo postale umjetnice. taština je tako velika i lijepa da je lako prezirati one


koji je imaju manje


a nekad je bilo samo sunčano popodne u čudnim japankama


cijeli dan.

plakala si zbog čudnih sitnica, jabuku zvala bakuta.

sisala palac i mazila moju ušnu resicu.

dobivala napadaje ludila, sramila se maminog prljavog auta, nosila ljubičaste tajice i dopuštala svima da te iskorištavaju

sišu

grizu

jedu

proždiru

otiru dok nisi rekla dosta potiho u sebi i nitko te nije vidio otad.

Sve što sjaji ne mora biti zlato, o znamo mi to dobro, mi smo dobre curice, dotakle sjajno blještavo govno, koliko puta?

sjećaš se naše sobice? i kako sam padala kroz prozor na tvoj krevet i kako sam se uvlačila unutra, dok me jedne večeri nisi otjerala, dok jedne večeri nisi postala prevelika?


sjećaš se kako si imala bijelog majmuna i plakala sa mnom zbog nekog sranja


mojeg sranja


teškog sranja


a ja sam vjerovala u putovanje kroz vrijeme prije puno prije nego što sam upoznala


žaljenje.

navukle smo na sebe svakakve bjesove. pa proklinjemo sudbinu ili svijet. ali ti i ja znamo što se desilo i ne pričamo o tome.


zato se možda volimo nas dvije, jer prešutno vjerujemo istu stvar, koja se zove zabluda koja se zove srce koja se zove pokušaj koja se zove nježnost


i veliki topli pokrivači u subotu.

glatka drvena


površina dijeli prostor


na dvije strane svijeta


dvije polovice glave


(ako me ostaviš


iz glave će mi izrasti bosiljak)

hvala ti na mojim rukama. sve što sam spoznala bilo je kroz tijelo, češkanje tjemena ili duboke trbušne konvulzije gađenja. hvala ti na spolu koji poznaje nježnost i uzbuđenje, a tek istinu i laž.


glava je smiješna zabluda, smiješna utvrda besmrtnosti, hvala ti na zjenicama koje se šire u mraku.

komešamo se kao u metrou punom ljudi, a nema nikoga osim nas dvije.


bučno je i smrdljivo i skrećemo pogledima. ali vani nema ničega, samo neki psi koji pišaju po trotoaru i plakati koji nas zovu da budemo sretne.

Mala Nina Simone ima šizofreniju


Mala Nina Simone ima androgini glas.


Mala Nina Simone je mrtva.


Obožavam život do same srži.


Mala Nina pjeva onako kako je i onako kako nije i potpuno je iskrena.


Mala Nina bira život, zato je luda. Ona bira ljubav i zato je poludjela. Moraš se utrostručiti za ljubav. Tanku opnu mentalnog zdravlja veselo raskidati po šavovima, za ljubav. Moraš znati biti konačan, jednako kao i beskonačan.


Mala Nina Simone zna da ju izbor otjelotvoruje.


Obožavam život dok ne postane smiješno, i poslije, i nakon, i znam zašto mi srce lupa tako strašno, ne može biti drugačije.

prešle smo toliki put. bilo bi bolje da odmorimo malo oči i stavimo neku laganu muziku. prešle smo toliki put zbog kojeg danas imamo sićušne bore i zbog kojeg danas ne želim pričati.


velike propovjedničke riječi mi padaju na pamet, i onda znam da nije to, nije to ono, zbog čega svi imaju lijepa lica.

Prije sam pričala sa beskućnicima i kupovala sam im sendviče i neki put pive


i znala sam ih voditi doma da se igraju sa mojim psom. Spavali su kod mene i jeli kroasane s čokoladom. Poklanjali su mi svoje stare majice. U srcu mi je bilo sve nekako veliko i čisto i nisam se ničega bojala.


Sad u autobusu guram nos što više u staklo kad vidim bradate ljude sa mačkama i bongosima i pravim se luda. Sad me sve nešto peče kad oni uđu u autobus jer znam da im nemam ništa više za pružiti. Osjećam se loše jer me oni sad živciraju i ne želim više njihove majice ni njihove priče o njihovim ludim ženama i fraktalima i rave partijima.


Ne želim više da ljudi s velikim smradovima iskorištavaju moju dobrotu. Sad bi ju radije čuvala za tebe, kad dođeš doma umorna i nesretna i ne mislim više da je tvoja nesreća manja od njihove.

šta bi se desilo bez idealizma


postale bismo pepeljugine sestre i hranile se svjetlosnim efektima.


šta bi se desilo da nismo bile siromašne i dijelile nedjeljivi prostor sanjale o sudbini kao da je nešto veliko i neizbježno.

svaka rečenica mora biti živa, mora postojati za sebe i titrati titrrrr titrrr trrrrrr svaka rečenica mora biti svemir u sebi.


svaka rečenica mora letjeti slobodno preko ogorčenja i bijesa,


mora u sebi nositi duh koji je narav koja je ritam disanja i ništa više. svaka mora pobijediti sestru u sebi inače će Virginija Woolf nastaviti plakati.

svi smo putovali i ostali su samo neki. kad su tračnice iznutra onda se ostaje.

tatu mora netko ugristi za usnu da bi poslije s nama bio radostan.


tatu mora netko obožavati da bi kasnije mogao biti mudar. svatko tko laže sigurno mora patiti, a ja sam tatina kći i ja sam tatina kći i ja sam tatina kći.

Tramvaji su puni nesretnih žena koje nose vreće teške kao kamenje. Prepuštaju brokuli i celeru mjesto do prozora i stisnutih usana pridržavaju ručke.


Ponekad mislim : oduzeto im je sve. Nadglasane djecom i muškarcima iscijeđene ušutkane šutirane dok ne postanu zle. Dok ne ostanu prazne i sirove, mašine milosrđa mašine njegovateljice mašine. I onda ih zovu: babe, nadrkane kučke, nedojebane krave.

ako postanemo pohlepne, pretvorit ćemo se u ptice.


kakva je to kazna, za kakav grijeh


za to što smo željele pojesti sve plodove svojeg truda


koji nam pripadaju

bojim se tvojeg dolaska


kao loših nalaza koje čekam


i nagovještaja slomljenog srca


kao tišine


kao laganja


kao udaljenosti koja će postati jasna


tek kad si budemo sasvim blizu.

delegirala sam druge oči da budu tvoje oči


prljavije iskrenije neposrednije


i sasvim plavije.


igram se skrivača sa ovlaštenim organima


po čudnim liftovima


samo što me ovaj put


nitko neće spasiti.

desetljeće prostitucije, starog kruha i neljudskih sobnih temperatura


pa da postaneš sramežljivi buržuj


desetljeće jebanja, mesnih prerađevina i incesta


pa da postaneš intelektualno znatiželjan


i nećeš mi ti ukazivati na sutone i slična sranja

kad bude opet dan, znat ću da ništa nema smisla. strpi se sestro.

kad budeš čekala autobus da te odveze dvije stanice dalje


stezat ću bedra i motati duhan kao da upravo sad nešto postoji važnije.


moram požuriti, tvoji glasni uzdasi sustižu me dok kupujem povrće.

kuglice plastelina posložene na tvom stolu


kažu mi spasi me


kažu mi ja sam najpametnija osoba u svemiru


kažu mi voli me

malena i sirova, kuhaš patku koja je metafora


jutarnja bosa i nezgrapna, nesvjesna neba koje se zbiva


ne bih nikad mogla ostati ovdje

manje te obožavam sestro, vidim kako te patnja čini glupom kao što su glupa božja stvorenja, tako zamišljam.


manje te trebam mogu čekati da učiniš sebi ono što si moraš učiniti


iz govana nastat će zlato s tobom uvijek sve mora biti alkemija.

mogle smo imati piratsku radiostanicu i raditi covere svih svojih najdražih stvari


sa nekim improviziranim instrumentima


ja bih imala svoju emisiju u kojoj bih čitala pjesme


sama sebi


a ti bi kolutala očima

možda je fetišizam koji me naveo da kradem tvoju odjeću


zavist ili praznina


ili kao da ću preuzeti neku jednostavnost kontura


neki tihi prostor, nešto sigurno

najgore je to što ćeš ti umrijeti i ja ne mogu ništa.


realno nikad nije živjelo u jeziku i nijemo pratim tvoje poteze strateške u ludilu.



pa ti želiš da patimo.

našopali su nas arhetipovima kao guske


forcefeeding je blaga riječ.


Bože hvala ti na gag refleksu


sad znam da je pravi put – povratni

rekla sam, neću više patiti jer tako u meni raste rak i ako jedna od nas dvije mora umrijeti


onda to budi ti.

ove riječi su male kapsule sumnje koje se rasprskavaju po mom ekranu


paintball u prazninu


iznad stola stoje sve te stvari koje moram napraviti, a ja se igram


kako filozofija kvari poeziju

poklanjam ti ovu bombonjeru


u kojoj ti se nijedna čokoladica ne sviđa


svečano i od srca to je sve što imam za dati


prijateljice


glas ti ne može dati nitko

prestanimo se odmjeravati.


tvoj bol je velik i paperjast.


ja se ne mogu mjeriti sa tvojim dugim rukama


ja ne mogu biti tvoj nježni mazohizam

rekli su nam da smo lijepe, rekli su nam da smo nježne


rekli su nam prve dane godišnjih doba i kako napraviti jesenjeg snješka


pokazali su nam slikovnice sa kruščićem koji se kotrlja, sa nekim ćelavim ježem


ti si glumila kralja lavova, ja sam bila snjeguljica.


naši su tirani sasvim slični sestro, i zaslužuju umrijeti.


trebaju mi tvoje snažne ruke i Bowie u pozadini kao u Tarantinovom filmu


hajmo se malo zabaviti dok sve odlazi u kurac

stala sam ti na stopala i nisi mogla otrčati sve krugove na vrijeme


obući sve haljine prekasno


i uzaludno


zato sad sanjam saplitanje i budim se mokra

tko je kome ljubavnik u ovoj čudnoj kući, to bih i ja htjela znati.


privrženosti se smjenjuju kao godišnja doba.


živiš svoj život kao da je stvaran, rekao je netko ali nije stvaran, napravi samo jedan korak sestro i bit ćeš vani, bit ćeš slobodna.

tvoja je bolest bolja od moje, dostojanstvena, stoička


moja je mekana, tako vidljiva, tako prozirna, moja je bolest


tu


da bi se ti osjećala bolje


što boluješ

uvijek sam htjela nositi tvoju odjeću i ne bilo kako već potajno, dok te nema


htjela sam proniknuti u tvoju tajnu, naivno i jalovo, htjela sam te posjedovati, ako hoćeš


to je značilo preživjeti


u konfuznim prostorima gdje su samo tvoje konture značile ljubav

više nikad neću napisati istinu kao prekjučer


odrasle smo i od sad ćemo lagati


sad smo važne i razumijemo


sad ćemo se smiješiti prije nego odemo na spavanje.

ako nisi ona žena koja se svega boji pa joj se izruguju


zajaši kitu i pokaži svoju hrabrost.


ako nisi ona žena


reci da si zabrinuta za humanost


općenito


bubamare i hobotnice nisu manje važne od tebe


muškarcima je isto teško


i pse napuštaju


u Čileu su posvuda

ako postanemo previše pohlepne pretvorit ćemo se u ptice


filmotvorci ženomrsci obući će nas u čipku i poleći na odar


i svi će o tako gorko plakati.



vlastitu sam majku zakopala u pijesak


radi estetike.

krupnim koracima naprijed, otvori kukove


koordinacija je sve


balansiraj :


ostatke vina gladne mačiće uvijek jednu noćnu moru pune pepeljare poeziju i prozore.


radni dan trbuh pun kamenja sve te smrti i usisavanje


eterična ulja i ne grizem nokte i farbanje je samo novi poraz i


alchajmer i kancer, pad aviona i sudar automobila, anoreksija napad panike, grmljavina i pas u tuš kabini.


mizoginija mi se zavukla u veš mašinu


koristim je umjesto omekšivača pa sam u svoj svojoj odjeći


krotka.

otvorila sam pandorinu kutiju i sve je odmah postalo lakše.


ne bih čuvala isusa krista boga onako kako su nas čuvali


za naše dobro


nikad takva nepravda


nikome

prošlost iskače iz paštete hop hop hop


bila sam trijezna već tisuću puta, ako zbrojim sve dane u kojima sam


žmirila na jedno oko


utišavala glasove ušuškavala strahove umarala milijardu gladne djece


u mojoj glavi


iznemognite dječice


iznemognite beštije

sanjam sućut i ponekad smrt


ali ti si uvijek živa,


ti si moj jedini saveznik


bunar.


nema nikoga poput tebe


napeta strunice


prestrašena moćna dušo


preveliki zalogaju


preširoki zagrljaju za danas.

whatever brings you joy


even if it’s pain.


there is no money for women in bdsm


women have no problem finding someone to treat them like shit


for free

Bilješka o autorici

Petra Bezjak (rođ. Čargonja) rođena je u Rijeci 1987. godine. Završila je Školu za Primijenjenu umjetnost u Rijeci, putovala uokolo, radila u tvornici čarapa, antikvarijatu i mnogim birtijama. Trenutačno je studentica diplomskog studija kulturologije u Rijeci. Suurednica i jedna od autorica zbirke poezije Ima boljih stvari od suhe odjeće: Mali inventar suvremenog ženskog stiha (Katapult, 2008.).

O e-biblioteci Poticanje književnog stvaralaštva

Grad Rijeka je 2014. godine pokrenuo program Poticanja književnog stvaralaštva s ciljem razvijanja riječke spisateljske scene. Program je predviđen Strategijom kulturnog razvitka Grada Rijeke 2013. – 2020., a kreiran po uzoru na stipendiranje književnog stvaralaštva koje na nacionalnoj razini provodi Ministarstvo kulture RH.

E-biblioteka Poticanje književnog stvaralaštva je odgovor na pitanje kako poticana književna djela približiti čitateljicama i čitateljima, te kako otvoriti riječkim književnim stvarateljima put do publike i nakladnika.

Objavljivanje u elektroničkom obliku omogućuje autoru/autorici rukopisa dobivanje povratne informacije od čitatelja, povezivanje s čitateljima, unaprjeđenje rukopisa te stvaranja čitateljske baze za distribuciju sadržaja jednom kada djela budu objavljena u tiskanom obliku.

Za objavljivanje je odabrana platforma za izradu i distribuciju e-knjiga Smashword zbog svoje otvorenosti, fleksibilnosti i prilagodljivosti korisnicima.

Sve knjige objavljene u e-formatu u E-biblioteci Poticanje književnog stvaralaštva su besplatno dostupni za skidanje i čitanje na stranicama Magazina Gradske knjižnice Rijeka i na stranici Gradske knjižnice Rijeka na platformi Smashwords.

Svi su rukopisi objavljeni u "sirovom obliku" što znači bez lekture i uređivanja.

Pozivaju se čitatelji i čitateljice da svojim komentarima i komunikacijom sa stvarateljima doprinesu usavršavanju rukopisa objavljenih u e-biblioteci Poticanje književnog stvaralaštva.


Download this book for your ebook reader.
(Pages 1-23 show above.)